Kad kućna biblioteka naraste, problem više nije broj knjiga nego vrijeme potrebno da se pronađe traženi naslov. Rješenje je dogovoriti jednostavan sustav koji odgovara prostoru i navikama čitanja. Kao operator, prvo bilježim gdje nastaje nered: ulazni stol, noćni ormarić ili kutije uz policu.
Počinjem s kratkim inventarom bez perfekcionizma: što zadržati, što preseliti u drugo kućanstvo, a što donirati. Koristim jednu kutiju za “sigurno ostaje” i jednu za “odluka kasnije” kako se proces ne bi zaustavio. Rizik predugog sortiranja je zamor i povratak knjiga na nasumična mjesta.
Zatim definiram zone na policama prema načinu korištenja, a ne prema idealnoj estetici. Primjerice, najčešće čitane knjige držim u visini očiju, a rijetko korištene priručnike i arhivu više ili niže. Prednost je brži pristup, a rizik je da zone postanu preširoke pa opet završite s gomilanjem.
Kategorizaciju biram minimalno: 5 do 8 grupa koje pokrivaju većinu zbirke. Tipično izdvojim: dječje knjige, popularnu znanstvenu literaturu, romane (uključujući najbolje romane svih vremena koje želim imati pri ruci), fantastiku i znanstvenu fantastiku, krimiće i misterije, putopisne knjige, samorazvoj i priručnike za učenje. Previše kategorija stvara lažnu preciznost i otežava vraćanje knjiga na mjesto.
Za dječje knjige organiziram “pristup bez prepreka”: niže police, okrenute naslovnice i odvojena kutija za posuđene primjerke. Korist je u tome što se knjige češće čitaju i lakše vraćaju. Rizik je da se dječji kutak pretvori u skladište igračaka, pa mu dajem jasnu granicu i vlastitu policu.
Popularnu znanstvenu literaturu i priručnike tretiram kao radni alat, pa ih razdvajam po temi ili projektu. Uz njih držim bilježnicu ili oznake gdje bilježim preporuke za čitanje i sljedeće naslove. Ako se sve miješa, gubi se pregled što je referentno, a što je za opuštanje.
Za beletristiku biram jedan konzistentan ključ: autor po abecedi ili žanr, ali ne oboje istovremeno. Fantastiku i znanstvenu fantastiku držim zajedno ako ih često posuđujem ili uspoređujem serijale. Rizik je “sirovi žanrovski zid” koji otežava pronalazak pojedinačnog autora, pa po potrebi dodam razdjelnik za serijale.
Krimiće i misterije organiziram prema autoru, a unutar autora po redoslijedu serijala. To sprječava da se nastavci razdvoje i smanjuje frustraciju pri izboru sljedeće knjige. Rizik je da pojedinačni stand-alone romani završe bez mjesta, pa im dodjeljujem mali odjeljak “samostalni naslovi”.
Uvodim jednostavnu evidenciju bez komplicirane aplikacije: lista u tablici s naslovom, autorom, lokacijom police i statusom (pročitano, čitam, želim). Pomaže i kod pitanja kako odabrati knjigu, jer odmah vidim što je dostupno i što me čeka. Rizik je da evidencija ostane neodržavana, pa je ažuriram samo kad knjiga uđe ili izađe iz kuće.